- Pi­še: Mag­da Pe­ter­nek

Čast je čast, a vlast je vlast. E, jeste, časti mi. Utrefio je i ovoga puta Balašević kao i uvijek. Ne može se između ove dvije riječi nikada staviti znak jednakosti. Ne zato što tako hoće matematika, već što tako hoće vlast. Slatka je ta rječica, a bogami i zvjerčica vlast. Ko se jednom uvali u njenu fotelju, neće se tako lako dizati iz nje. A i što bi, nije lud da ide tamo gdje ga žulja. Ovako se fino, k‘o pravi vlastoljubac razbaškario i vlada li vlada. Fino časti mi i njemu i fotelji. E, sad kako je narodu, nije uopšte važno. A, i nećemo vala,,cjepidlačiti‘‘! Šta je jedan čitav narod u odnosu na jednog vlastoljupca?! Za njega, baš ništa. Šaka jada.
Vlast je čudo. Kažu, daj nekome vlast samo na jedan dan, pa ćeš vidjeti kakav je čovjek. Ja znam neke koji vladaju 365 dana, i tako već trideset godina. Džaba se fotelja udubila, izgubila formu od prvog,,zavaljivanja‘‘, vlastoljubac neće da je napusti, sile nema. Drži je čvrsto i rukama i nogama, zakov‘o se u nju, prosto se srodio s njom. Voli je više nego sve ostale stolice zajedno. Čini mu se kad bi se odvojio od nje, kao da bi mu se jedan dio tijela otkinuo. Neće da prizna koji, ali obraz nije sigurno.
Trideset godina, moj brajko! Malo li je! Nije bogami nego mnogo više no što bi normalan čovjek mogao i zamisliti. Ja još nisam čula da postoji još neka,,demokratska‘‘ država u kojoj čeljade toliko silnih godina ljubavi sa vlašću. Ili ja možda nemam pojma kako uopšte izgleda demokratija? Vlastoljubac zna. On, u stvari, sve zna. On zna i ono što niko drugi ne zna. Njega apsolutno ne zanima šta drugi misle o njemu. Jer nije na narodu da misli. Njegovo je da sluša i ćuti. A slušati nekoga trideset godina kako prede jednu istu priču nije lako. Ne, nego je što bi u Crnoj Gori rekli, pravi opuč.
Vlastoljubac je, inače, po prirodi posla vrlo samoživa i egoistična ličnost. Ta opčinjenost sobom, ta fanatična želja da se sebi divi, postaje vremenom opsesivna i neizlječiva. Ali nije lud vlastoljubac da se liječi od onoga čime hrani svoju neizbježnu sujetu. Ne može on,,tek tako‘‘ da ode s vlasti. Još nije,,baš toliko‘‘ zavadio narod, mora još, može on to. Ono,,zavadi pa vladaj‘‘ nije u potpunosti zadovoljilo njegove prohtjeve. Za sledećih trideset godina, koliko on misli da će da vlada (minimum), nada se da će biti na dobrom putu. Jer ništa nije uradio time što je zavadio dva oka u glavi, može on to još mnogo gore. E, tek onda će biti siguran da je pravi,,kralj‘‘.
Fino li je, bože mili, gledati druge sa visine. Nema ništa slađe nego se naslađivati nad onima što vlastoljubcu nisu ni do koljena. Kako je njemu sve dato, kako mu se sve podrazumijeva, i kako mu se sve može. E, pa ne ljubi on vlast tek tako, da mu ona ne bi znala to,,ljudski‘‘ uzvratiti. A čast? Ma, ko te još pita za tu prevaziđenu i potpuno marginalnu stvar! Podsmijeva se vlastoljubac, vlast je njemu ono što je važno, a za čast se ima kad.
Eto, dragi moji, opisah ja njega od glave do pete i pravo da vam kažem mislim da nije vaš tip. Za sebe sam sigurna... Za sebe i za svoj bič. Jer vlastoljubac je kič.
(Autorka je pjesnikinja)